Početak i kraj ili priča o dobitku i gubitku

Ova tema mi se nametnula jer je ovo jedan početak u mom životu. Pišem prvi blog i u ovom trenutku ne znam da li je možda i zadnji. Ono što sad znam je, da je prvi, da je početak i da istovremeno ne znam kad ga završim da li je kraj. Početak i kraj su neodvojivi. Na ovom svijetu uvijek dva čini jedno, i jedno je od dva i jedno je sad. Jedno nikad nema naziv, riječ kojom bi se izreklo, koja ga ograničava, završava ili definira. Jedno nema identiteta. Jedno samo postoji. Neizrecivo i neograničeno, vječno i apsolutno. Početak i kraj čine, što? Promjenu. Tečnost. Kretanje. Transformaciju. Prvo u drugo i drugo u prvo.

Krenuti ću od početka koji neminovno vodi u kraj…o jednom koji čine početak i kraj. 

Počeci uvijek imaju veze s našim željama. Dati ćemo sve od sebe da nam počne nešto što jako želimo. I bit ćemo jako frustrirani ili povrijeđeni kad se takav početak ne dogodi. Ne treba govoriti o sreći ako se dogodi. A što je s onim počecima za koje ne želimo da nam se dogode? S onima izvan naših želja? Ili onima koji su daleko ispred nas dok se mi nalazimo između kraja i početka? Ili je ovo ipak kraj

Kad dođe kraj nečega što ne želimo da završi? A završilo je. I neki novi početak, neminovan i još nepoznat a možda divan ali ga mi ne želimo. Otpor. Ne prihvaćanje. Ne puštanje. Bol. Patnja. Koja je razlika između boli i patnje? Mogu li se izbjeći s obzirom na to da sav trud otpora i ne prihvaćanja je trud protiv boli i patnje? To je paradoks. Ono čim se branimo od boli i patnje nam stvara još veću bol, još veću patnju. 

Ima li taj otpor onda smisla? Nema. Zašto onda pružamo otpor, ne prihvaćamo kraj i novi početak? Može li se ne opirati? I što to uopće znači? Koliko je lako, jednostavno, isto toliko je teško i komplicirano.

Što je bol a što patnja?

Prvo da razumijemo razliku između boli i patnje. Imaju isti osjećaj u tijelu i tu se ne razlikuju. Razlikuju se samo po tome što je u životu bol neminovna, neizbježna kao i zrak koji dišete. To je život. Daje bol kao i radost. Samo je radosti puno, puno više. Bol je puno rjeđa.

Patnja ne dolazi od života. Ona je nepotrebna, suvišna, nju život ne daje. Nju dajemo sami sebi. Nju dajemo otporom prema bolnim situacijama koje su u životu neminovne. Možemo reći da neizbježnu bol koju osjećamo u nepromjenjivim, neizbježnim i neželjenim životnim situacijama, ne prihvaćanjima istih,  povećavamo svoju bol i time život sami sebi pretvaramo u patnju, dugotrajnu patnju.

Dati ću primjer. Svi smo u životu izgubili nekoga. Nekoga smo jako voljeli i ta osoba nas je napustila, otišla. Prestala voljeti. Boli? O da. Svi smo imali i voljeli nekoga tko nam je umro. Napustio nas. Boli? O da. Da li smo ovo mogli izbjeći? Taj događaj? Tu situaciju? Tu bol? Ne.

Ako čitate ovaj tekst i još ovo niste doživjeli to znači da ste još jako mladi. Ali i znači da ćete ovo doživjeti. Jer ste živi, imate život i on ovo nosi. Neizbježno. Ovo vas čeka. Bol vas čeka. Patnja ne. Ili da, ovisi o vama.

Izgubiti nekoga. Gubitak. Bol je gubitak. Bol je IZGUBITI NEKOGA. IZGUBITI NEŠTO. I ok je da boli. Bol je biti čovjek. Iz boli učimo, pronalazimo sebe, rastemo i mijenjamo se. Nakon boli više nismo isti. Nakon gubitka više nismo isti. Povlačimo se k sebi, bol je introvertna, treba nam tišina, ne buka svijeta da bi osjetili tu bol i prošli kroz nju. Nastupa tuga, emocija da isplačemo, odtugujemo. Tuga zacjeljuje bol gubitka osobe koju smo voljeli, da  prihvatimo gubitak, prihvatimo događaj, prihvatimo neželjenu i nepromjenjivu situaciju. Prihvaćanjem te boli, razumijevanjem te situacije, boli više nema. Ostaje samo ljubav za tu osobu. Bol nas vraća k sebi, svom biću, uči nas autentičnosti, integrira nepoznate dijelove nas, dovodi u kontakt s našim Višim Ja, Sebstvom. Ujedinjuje nas.

Ako tu situaciju ne prihvaćamo, ne uronimo u bol i tugu koju ona nosi već je negiramo, trudimo se promijeniti ju svojim djelovanjem, mislima, osjećajima, pružamo otpor onome što nam se događa, ta bol se pretvara u patnju. PATNJA JE GUBITAK SEBE, dok je bol gubitak nekoga i nečega drugog. Tamo gdje smo trebali rasti mi se urušimo. Izgubimo kontakt sa sobom. Sa svojim bićem, svojom autentičnosti, svojom Božanskom iskrom, svojim Višim Ja. Odvaja nas. Rascjepljuje nas. Taj rascjep stvara patnju.

Kad nam se to dogodi, netko tko nas jako voli iz najveće ljubavi će nam reći, kad nas vidi kako patimo –  samo pusti. Moraš prihvatiti to. Ne opiri se. I to je točno. Ali ne možemo. Zašto? Nitko nije rekao da je osobni rast lak. Vratit ćemo natrag pitanjem, kako? Kako da pustim, prihvatim i umirim tu patnju koja donosi, osim tuge, frustraciju, ljutnju, očaj, beznađe i čitavu paletu emocija koje kao da su sve zajedno unutar nas. Kako se iz toga izvući da život opet dobije smisao i radost?

Odgovor je da patite zato što ste izgubili sebe, vezu sa svojom biti, Sebstvom, a to je mnogo važnije i tragičnije od same situacije koja vam se dogodila. Posljedica tih bolnih događaja zbog kojih patite je da ste izgubili vezu sa svojom biti a ti neželjeni događaji su  nam dani da bi je ponovo uspostavili jer smo je izgubili davno prije. Zato nam se događaju takve situacije. Što smo udaljeniji od sebe, što smo manje autentični sebi a više adaptirani na druge i okruženje u kojem živimo, to više takvih poziva da se okrenemo sebi u životu imamo. Razne gubitke, bolesti, probleme…patnje.

Vjerojatno se pitate, jer ovo zvuči jako nepravedno prema nekim pojedincima koje možda poznajete ili se sami osjećate tako, da neki ljudi imaju ovako teške i česte situacije. Možemo reći zašto je nekom lakše a nekom teže? To je duga i velika tema o kojoj sad nije riječ. Ali izlaz iz patnje imaju svi i izlaz je isti. Vratiti vezu sa sobom, konekciju sa svojom biti, autentičnosti, Sebstvom, Višim Ja.

Dobra vijest

I imam dobru vijest. Naše Sebstvo, Više Ja, naša autentičnost je u nama, uvijek je bila i uvijek nas s puno ljubavi čeka da joj se vratimo. Time uvijek možemo izaći iz patnje i ostvariti radostan, smislen i svrhovit život. Uvijek. Prvi je korak donijeti odluku da ćemo dati sve od sebe da ostvarimo i imamo takav život. Kako se to radi? Ne znam. Ne znam za vas a za sebe tražim način ili svoj Put. I smatram to svrhom života, ovdje na ovoj planeti. A sva iskustva koja ćemo na tom putu imati služe toj svrsi. Koja iskustva ili način života odaberete, svejedno je. Vodi vas k tome bili vi toga svjesni ili ne. Ali morate odlučiti da ćete tražiti svoj Put, svoj kako.

Vjerujte mi, ljepše je i lakše ako ste toga svjesni. Ako ste svjesno donijeli tu odluku i njome prisutno promatrate tok svog života a ne se prepustili da vas život baca kroz virove patnje kao odlomljenu granu u nemirnoj rijeci. I da, svi resursi za to su nam dani. Morate ih naći za sebe i koristiti. Ne čekajte i ne tražite da vam ih netko da ili kaže kako. To morate sami. Mogu vam pokazati ali odlučiti hoćete li to koristiti i kako, morate sami.

I nikad, nikad ne ignorirajte probleme, neugodnosti ili konflikte koji vam se događaju. Morate biti odgovorni za svoj život. Prisutni u njemu. Rekli bi, ne gurajte glavu u pijesak jer oni neće nestati. To su pozivi za buđenje. A i ovo je velika tema za sebe.

Ali mogu vam možda dati jedan savjet iz iskustva koji ja imam do sad u svom koprcanju u svrsi svog života.

Život se sastoji od situacija koje su nam dane baš takve da ih ne možemo mijenjati i utjecati na njih već da se s njima nosimo. Dok god se trudite promijeniti ih, a one su nepromjenjive, vi ste u otporu i boli vas i patite više nego što je ona sama po sebi bolna. Trebate ih ne pokušavati promijeniti, pustiti da bole, osjećati tu bol koja će vas promijeniti u ono što trebate postati i zbog čega vam je dana. Dana vam je. Ne tražite razlog ili objašnjenje, one su dio svačijeg života pa i vašeg. U tome niste sami ni jedini. Ne tražite racionalna objašnjenja za njih jer ih nema. Osjećajte, pustite, učite iz nje i neka vas mijenja. Budite prisutni, promatrajte i učite iz toga što vidite i osjećate. Okružite se ljudima ili jednom osobom koja vam daje sigurnost i podršku. Koja vas ne osuđuje. Nitko ne može sam, pa ni vi i nitko nije sam. Otvorite se drugom ljudskom biću kojem vjerujete. Pitajte za pomoć. Ne živite u gordosti, zatvorenosti. Otvorite srce, vaša ranjivost u tim situacijama i boli je vaša najveća snaga. Ne zatvarajte se pred boli, otvorite se za nju. Kako je rekao Rumi, kroz pukotinu srca ulazi svjetlost. Vaša ranjivost je vaš Viši Ja. Vaše Sebstvo.

Ne morate ništa znati ali morate imati povjerenje da je baš ta gadna bol baš vama potrebna. Budite zahvalni na njoj i tome što vam se događa ma koliko vam to bilo teško. Samo zahvalnost i ljubav prema sebi. Dok god smišljate kako ćete se izvući iz te situacije ili kako ćete je promijeniti ili kako ćete se riješiti te boli VI STE U OTPORU. Bol morate osjetiti zbog toga je ona tu. Morate saznati što vam ima za reći o vama samima.

Ne pitajte više kako. Učite to odavno, puno ste toga do sad oslobodili, spoznali u svom rastu a da niste stigli ni primijetiti. Učenje, osobni rast i samospoznaja nije u tome da ćemo znati,  učenje i rast je u tome da ćemo postati. Razumijete? Ne tražite iz toga da saznate ili znate, prepustite se da postanete ono što već jeste ali ste se toga odrekli davno prije, vratite svoju autentičnost.

Uskoro ćemo se u Leeli više baviti ovim temama i praktičnim radom pa dođite ako negdje imate želju naći svoj „kako da si olakšam život“. Jer nije poanta da mudrujemo o tome, poanta je da imamo podršku u tome. Da nismo sami.

Pokrenimo voljno sa željom jedan početak neke dobre promjene….